Svjedoci katastrofe „Titanica“

Godine 1909. mladi bračni par Margit, Lajoš i Ana rođena Prokop, s kćerkom Paulinom starom 5 godina, odlučili su odseliti iz Piškorevaca kod Đakova i potražiti neku drugu, bolju, sreću u obećanoj zemlji – Americi. Rudarski gradić Midville u državi Tennessee, istočno od Mississippija, postao je njihov drugi dom, gdje je Lajoš naporno radio kopajući tone mrkog ugljena, a djeca su dolazila jedno za drugim: Juliška 1910., Ilonka 1911., pa i 1912. godine Ana je opet bila u drugom stanju.

Naočiti Lajoš, vatreni sokolaš, zagriženi Hrvat, iako Mađar po podrijetlu, nije niti u toj dalekoj zemlji zaboravio svoju rodnu grudu. Družio se s istomišljenicima, našim ljudima, ali i onima iz austro-ugarskih zemalja zadojenih idejom slavenstva pa se, predosjećajući ratne prijetnje, odlučio s obitelji vratiti u Hrvatsku, boriti protiv Monarhije na izdisaju, jer osjećao je to svojom obavezom i dužnošću. Bilo je to 1912. godine.

Petočlana obitelj Margit ukrcala se na brod „Carpathia“, koji je sjevernim vodenim putem zaplovio Atlantikom prema Europi. No, u hladnoj noći 14. na 15. travnja, oko ponoći, „Carpathia“ je uhvatila S.O.S. poziv s putničkog broda-kolosa „Titanica“. Isprva su na „Carpathiji“ pomislili da je to šala, jer tko tih dana nije čuo za „Titanic“, 270 metara dugi, 30 metara široki brod, viši od deseterokatnice, najveći parobrod na svijetu, „nepotopivi“ čelični kolos... i što sve nije pisalo o njemu, njegovom prvom putovanju preko Atlantika i borbi za „plavu vrpcu“.

Ali, S.O.S. je brzojavni činovnik Jakob Phillips uporno ponavljao. Tada su na „Carpathiji“ shvatili da se „Titanicu“ zaista dogodila nesreća i zaplovili su punom parom prema mjestu poziva, udaljenom oko tri sata plovidbe. Na žalost, „Carpathija“ je došla u pomoć kad je „Titanic“, udarivši o ledeni brijeg, već bio potonuo.

„Dom i svijet“ br.10, 1912., o tome je pisao:

„Carpathia“ je parobrod koji se ovih dana mnogo spominje, jer je prvi došao na ono mjesto, gdje je većina putnika sa „Titanica“ našla hladni grob u morskim valovima. Dne. 18. travnja doplovila je „Carpathia“ sa 705 spašenih u New York.

Tek sada se polagano saznaje o katastrofi, te njenom pravom opsegu. Saznaje se, da je 1635 ljudi tom katastrofom izgubilo život pa će se istom sada moći odkriti i prava strahovita istina o sukrivnji parobrodarskog društva „White Star Line“ na toj nesreći. Javno mnijenje Amerike vanredno je uzbuđeno, pa govor nekog člana senata, izrečen u senatu Saveznih država u Washingtonu, obiluje ispadima proti predsjednika društva, koji je putovao na „Titanicu“ te se spasio(...)

Čitave dane nastojalo je društvo „White Star Line“ iz gadne sebičnosti da čovječanstvo zavara o veličini nesreće, jer su baš u amerikanskim i evropskim lukama neki njihovi parobrodi bili spremni da izplove, pa se društvo bojalo da ne izgubi putnike, bude li nesreća za vremena doznana. No ustanovljeno je nedvojbeno, da je nesreću prouzročila pohlepa, da se sjevernim pravcem, dakle pogibeljnijim, pobije rekord te da su spreme za spasavanje bile vrlo nedostatne.

Za parobrod, na kojem se moglo voziti 3500 putnika sa momčadi, bilo je na „Titanicu“ 20 čamaca za spasavanje, što je dovoljno tekar za 1170 osoba. Kapetan Smith nije bio posve nekriv za katastrofu, jer nije bio dovoljno oprezan, niti mu je momčad bila izvježbana…

Kada je vidio da je spašavanje „Titanica“ i putnika uzaludno, kapetan Smith se ustrijelio. Neki su, opet, svjedočili da je kapetan zapravo skočio u more.

Vratit ćemo se obitelji Margit, jer oni su, i ne sluteći, postali svjedoci ove velike tragedije. O agoniji putnika s „Titanica“ saznajemo iz pričanja gospodina Đure Vinaja iz Slavonskog Broda, iz Malog Pariza, unuka Lajoša i Ane Margit, sina Juliške Vinaj, rođene Margit, koja je u 86 godini umrla u Donjim Andrijevcima. Tragedija „Titanica“ svih njih se duboko dojmila. Lajoš i Ana su je doživjeli, pa i Juliška, može se reći, iako je imala samo dvije godine. U obitelji se katastrofa „Titanica“ godinama prepričavala i još uvijek se spominje, pa gospodin Đuro Vinaj dobro pamti te priče bake i mame.

Brod „Carpathia“ bio je putničko-teretni parobrod, prevozio je žitarice i stoku, ovce, krave, ali na njemu bilo je mjesta i za putnike koji nisu tražili, a nisu si niti mogli priuštiti, udobnije putovanje u luksuznim kabinama. Parobrod je bio vlasništvo britanske parobrodarske kompanije „Cunard Line“, koja je 1903. godine otvorila prekooceansku liniju Fiume (Rijeka) – New York.

Treba reći da je jedan od zapovjednika broda „Carpathia“ bio i Brođanin Antun Tonča Repić, u Bakru odškolovani kapetan pomorske plovidbe, što je istražio gospodin Stribor Uzelac Schwendemann.

Uz hladnoću i more je te noći kada je „Titanic“ potonuo bilo izuzetno nemirno. „Carpathia“ je „skakala“ na velikim valovima, putnici su imali osjećaj da će se lađa razletjeti. Ledena kiša, valovi, sve je to otežavalo spašavanje preživjelih koje su zatekli u čamcima. Snažni Lajoš pridružio se spasiteljima, štrikovima su se vezali za palubu da ih valovi ne odnesu u ledeno more i izvlačili polumrtve brodolomce.

Ali, radi neiskustva u takvim nesrećama, učinili su pogrešku što su promrzle ljude odmah unosili u pregrijano potpalublje gdje je bila stoka, te je oko 120 njih odmah umrlo na brodu, doživjevši toplotni šok. Također su trljali prozeble i već obamrle brodolomce, svi su se dali na taj posao i tako mnoge povratiše u život. A oluja je bjesnjela i dalje. Na „Carpathiji“ se zatekao i neki svećenik koji je u jednom momentu zapovjedio da svi izađu na palubu i na glas mole da se more smiri. I, zaista, nakon tih molitvi očajnika, more se pravim čudom stalo stišavati. „Carpathia“ je ipak uspjela stotine nesretnika ukrcati. Bilo je među njima i muškaraca preobučenih u ženske haljine samo da se spase.

Onda je počelo sasvim neizvjesno putovanje natrag prema New Yorku, putovanje puno strepnji, jer je brod bio više nego prekrcan. I, kako je već rečeno, „Carpathia“ je 18. travnja, sa 705 spašenih sa „Titanica“ doplovila do luke. Putem su slušali tužne priče brodolomaca. Žene su izgubile muževe, djecu, braću, djeca roditelje... U prekrcane čamce za spašavanje svi nisu mogli stati. Iz straha da se ne potope, morali su nevoljnicima koji su se pokušavali dokopati čamaca i ruke sjekirama sjeći, ruke koje su iz mora grčevito držale rub čamca. Borba za goli život bila je nemilosrdna.

Obitelj Lajoša Margita vratila se potom opet brodom „Carpathia“ u Hrvatsku. Za dvije godine počeo je rat, strašni, svjetski. Lajoš je otišao na bojište pun ideala i nije se vratio. Nikada nisu saznali gdje je poginuo.

(Posavska Hrvatska, 4. svibnja 2012.)