Ostali bez vida, a svaki dan igraju pikado te pobjeđuju suparnike koji vide

Bez vida je Brođanin Ranko Milutinović ostao prije 16 godina. Visok očni tlak i dijabetes uzeli su danak, bolest je brzo uznapredovala i samo godinu dana nakon prvih simptoma potpuno je oslijepio, piše Večernji list. Ipak, to ga nije slomilo. Ostao je društveno i fizički aktivan i učlanio se u mjesnu udrugu slijepih i slabovidnih, pri kojoj je zajedno s kolegama osnovao pikado klub. 

Napamet raspored brojeva

– Pikado je najzgodniji za druženje. Za razliku od “birtaških” pikada, ovdje nema puno gužve, a može se igrati i bez pratitelja – kaže Milutinović. Hobi je ubrzo prerastao u pravu ljubav. Nakon početnih teškoća, toliko se usavršio da je počeo pobjeđivati i suparnike sa zdravim vidom, a 2011. u svojoj se kategoriji okitio i naslovom državnog prvaka. Za posjeta udruzi i sami smo se uvjerili koliko je uspješan. Uzeo je tri strelice i kao od šale iz prve pogodio najveće brojeve 20, 19 i 18.

– Najvažniji su volja, koncentracija i osjećaj ravnanja. Ja nikada ne bacam nasumično, ali ne mogu znati gdje je koji broj dok ne bacim prvu strelicu. Onima kojima je ostalo malo vida nešto je lakše, oni otprilike znaju gdje se što nalazi – dodaje Milutinović.

Brodska udruga okuplja 150 članova od kojih se njih dvadesetak, unatoč hendikepu, svakodnevno bavi ovom popularnom igrom. Neki od njih bez vida su ostali prije više desetljeća, ali svejedno su vrlo vješti u baratanju strelicama. Bez problema pogađaju željene brojeve na meti “prkoseći” tako onima koji se podsmjehuju kada čuju da slijepi igraju pikado. Imaju i organizirano natjecanje. Kao na pravom sportskom borilištu, vesele se kada pobijede, a tuguju kad izgube.

– U ligi se natječu klubovi iz Požege, Osijeka, Slavonskog Broda, Vinkovaca i Virovitice. Jedina im je podrška zvučni stroj koji im govori koji su broj pogodili i što trebaju “ubosti” u sljedećem bacanju – govori tajnica udruge Lidija Šaf. Doduše, nekim igračima ni govorni automat nije od velike koristi s obzirom na to da, osim s vidom, imaju problema i sa sluhom. Ponekad je tu i asistent koji im, ako promaše cijelu metu, kaže gdje je završila strelica.

– Početnicima je jedini cilj pogoditi metu, a mi iskusniji s vremenom napamet naučimo raspored brojeva koji je na svakom pikadu isti, pa onda biramo što ćemo gađati – kaže Stjepan Janković. On je u svijet tame uplovio još 1954. godine u eksploziji nagazne mine iskopane u školskom vrtu. Bilo mu je tada samo 13 godina.

Strelice ravno kroz prozor

Za razliku od Ranka, Stjepan nije potpuno slijep. Jedno oko nema, ali na drugo vidi dva posto. Ipak, to mu na natjecanjima ne pomaže previše. Pravila su vrlo stroga, pa slabovidni, kada igraju sa slijepima, moraju staviti tamne naočale kako ne bi bili u prednosti. Ako nema asistenta, nije uvijek lako pokupiti razbacane strelice s poda.

– Strelice su lude. Nekoliko smo se puta ubijali tražeći ih, ne znajući da su kroz prozor izletjele ravno u dvorište – smiju se slijepi brodski pikadisti.

Vedran Balen/Večernji list

Foto: Ivica Galović/Pixsell