Glogovica nam je bila naj!

Ako je ljeti vodostaj dozvoljavao, na pojedinim proširenjima korita moglo se i u Glogovici kupati ili makar smočiti se i rashladiti. Bilo je tu i dubljih „bazena“ gdje su djeca pokušavala i zaplivati. Kad je Glogovica regulirana, nastala su ispod betoniranih stepenica jezerca s nešto

više vode, kao stvorena za brčkanje i „ćukće“ plivanje. I danas na Glogovici ima kupača, a kako je to bilo nekad, evo što sam zabilježio.

- Moj bratić Tugomil Štefanić, sin Antuna - Pube Filaka, krojača, koji ga nije priznao, studirao je medicinu, a volio je jako prirodu, životinje i nema šta sve nije radio. Mi smo ti se dizali u pet, pola šest, šest i išli smo redovito na Glogovicu pa hvatali bandare. To je, šta da ti kažem, nekakva mala ribica. Odlazili smo na kraj Glogovice, na ušće i tamo smo pecali. Tugomil bi narezao bandare i metao na udice kao mamac. To je bilo pedesetih godina. Ja sam onda imala desetak godina, a on je već studirao.

Ušće Glogovice u Savu bilo je jako muljavo, propadalo se u blato. Tugomil je pecao s jedne strane ušća, a ja s druge. Najviše su grizle štuke. A popodne smo svi išli opet na Glogovicu na kupanje, sva djeca oko nas iz ulice i dakako, Tugomil je, kao najstariji, bio vođa puta – priča mi priču gospođa Vladimira Čeliković, koja je djetinjstvo provela u Strossmayerovoj ulici blizu kanala Glogovice.

- Moram reći da smo mi imali lijepu zelenu livadicu (gdje je danas benzinska pumpa u Strossmayerovoj) i djeca iz svih okolnih ulica dolazila su i igrala se na toj livadici. U našem kvartu u domu radila je i dramsku sekciju koju je vodila gospođa Kalinić. Stanovala je prije stare pekare u Karadžićevoj (danas Štamparevoj) u onoj velikoj kući. Učili smo igrokaze, pjevali, plesali… Imam fotografiju, ja balerina u suknjici od bijelog krep-papira i s papučicama na nogama. A kod moje bake u dvorištu davali smo priredbe. Baka nam je sve dozvolila, napravili smo šator, pozornicu. Kod bake je na ferije dolazio i moj drugi bratić, Vladimir Filak, Cican smo ga zvali. On je mojih godina bio. Vladimir, Tugomil, ja i sva ta djeca s livadice, iz dramske, puno nas je bilo, popodne smo se išli kupati na Glogovicu: Tono Krajina, pa Kliškovićeva, Bosakova, Fajerbahova djeca,...

Pješačili smo uz Glogovicu uskom stazom, a tim su puteljkom prije nas već prošle krave tjerane na ispašu na Poloj i ispuštale su, znate već šta. Tugomil je kao prvi, ujedno i izvidnik, vikao: „Pazi!“. Drugi bi upozoravao trećeg, treći četvrtog i tako redom... preskakali smo, ali zadnji bi uvijek stao u veliko kravsko i sve noge umuljao i zasmrdio. Jedva smo čekali šlajs da si operemo noge. Kupali smo se tamo gdje ima rakova, opet je to Tugomil određivao, jer gdje ima rakova, tu je i čista voda. No, bio je neki čovjek kod šlajsa koji baš nije volio da mi tu skačemo, đipamo. Nije nas kažnjavao, ali nije volio da se tu kupamo. Kupali smo se i u bazenu ribnjaka. Samo, znalo se dogoditi da zajedno plivam sa zmijom bjelouškom. Što sam se onda bojala, iako sam znala da ona nije opasna. Tugomil je hvatao žabe, kojih je u ribnjaku bezbroj bilo. Izvadio bi im utrobu, napunio ih slamom i onda djecu plašio. Žabetinu bi im turio pod nos, a djeca su od straha vrištala. Njemu ništa nije bilo gadljivo.

Glogovica nam je bila naj! A, što je meni još bilo jako lijepo - kad je moja mama na Glogovicu išla prati tepihe. Odvezli bi se s fijakerom na ušće Glogovice, oprali tepihe i iznijeli ih na sunce da se suše tamo gdje je trava bila najčistija, a onda smo se kupali i u Glogovici i u Savi. Skakali naglavačke u Savu. Cijeli dan smo tako proveli dok se tepisi na jarkom suncu nisu osušili. Ponijeli smo jelo, ali smo išli i preko Glogovice u polje otrgnuti i koji kukuruz, pa smo pekli. Dobro sam plivala, već sa šest godina sam naučila. Sa šlaufom sam preplivavala Savu.

Još nešto, kraj Glogovice, tamo gdje je danas Komunalac, kod mosta za groblje, gospodin Bosak je imao rasadnik cvijeća i u njemu veliku cisternu iz koje je on zalijevao nasade. To je bio kao bazen s fino toplom vodom. Bosak je imao dvije kćeri, Ivanku i Ružu, s kojima sam se ja družila i on nam je dopustio kupanje u cisterni. Tako smo uživale u tome.

Evo i doživljaja jednoga dječaka, kojemu je također kupanje u Glogovici bilo naj.

- Ja sam s Osječke ulice, preko puta Geršića – nastavio je priču gospodin Branko Čeliković, suprug gospođe Vladimire – Išli smo se i mi kupati na Glogovicu, ali i na mnoga druga mjesta. Pa krenimo redom. Jedno su bile bare uz autoput. One su nastale izgradnjom autoputa Zagreb-Beograd, jer je ta iskopana zemlja poslužila za nasipanje, kao podloga cesti. Bare su bile s lijeve strane, tamo gdje je bila šuma ispod Vranovaca u kojoj je vojska imala neka svoja skladišta. To su bile velike bare, voda topla, ali sada ih više nama, zatrpane su. Bilo je dosta riba u barama, sunčara, malih žutih ribica, pa dosta kornjača. Kada smo se iskupali, išli smo se sunčati, osušiti i legli bi na topli beton autoputa. Kako nam je prijalo, ispočetka čak je furilo. Promet je autoputom bio slab, tu i tamo prošao bi koji automobil, svaki sat možda se provezo jedan auto. Mi smo im mahali. Vjerojatno su bili automobili diplomata, jer tko ga je u to vrijeme imao, i znali su nam iz auta baciti bombona. Ja sam onda imao šest-sedam godina. Sa šest sam i ja proplivao.

Bilo nas je u društvu puno: Drago Macuka, Zvonko i Vlado Jovanović, Ivica Pasler, Fredika Bruker, Hari njegov brat, Mirko Šalamon i Josip Olčar... sve dečki s Osječke, stanovali smo svi u krugu sto metara.

A na ciglarskim barama onda se nije kupalo, tu je radila ciglana i nisu dali. Ali zato, jedno od mjesta kupanja bile su ciglarske bare ugasle Britzove ciglane uz Glogovicu u Malom Parizu. Tu su najviše dolazili dečki s Dombovićeve livade. S njima se nismo tukli, ali preko mosta na Glogovici nitko iz grada nije smio u Osječku. Ako je koji pratio curu, mogao je doći samo do mosta, dalje se nije usudio ići.

Poslije smo išli na Glogovicu, ispod željezničkog mosta, tamo je bio kao mali slap, jer je bila izbetonirana stepenica, a voda dublja. Uživali smo u kupanju, ali smo na dnu tražili i municiju zaostalu iz Drugog svjetskog rata. Ronili smo i nalazilo se metaka, granata, bombi... Jedan dečko iz Malog Pariza, Ante Kolovrat, stanovao je kod mosta gdje se išlo na Dombovićevu pustaru, našao je granatu, rastavio ju da izvadi barut, ali je eksplodirala i odsjekla mu nogu iznad koljena. Mogao je tada imati oko dvanaest godina. Šezdesetih godina je pobjegao u Ameriku i još je živ negdje na Floridi. Pa i Dragi Macuki je nastradala ruka, otvarao je neku „paštetu“.

Kupali smo se i ispod drvenog mosta kod Veterinarske, a nekada nam se dalo ići i dalje, nizvodnije uz Glogovicu. Onda smo pješačili s one strane Glogovice gdje su Bugari imali vrtove (danas je tu naselje Hebrang) i uz put krali paradajze ili lubenice. Kod mosta za groblje Bugari su imali diesel motor marke „Aran“ koji je tjerao elevator sa zdjelicama, a one bi grabile vodu iz Glogovice i istresale ju u kanale za natapanje nasada povrća. Stoga je u tim njihovim vrtovima sve tako lijepo bujalo i napredovalo.

U Glogovici hvatali smo rukama klenove, uske dugačke ribe. Oni su se zavlačili u rupe u ilovači u obali. Mi smo već znali gdje ih ima. Onda bi pred rupom zagradili kamenjem i pipalio u mulju. Samo, ribu je rukama teško uhvatiti. Već ju imaš u ruci, ali začas se koprcne i sklizne iz ruke u vodu.

Išli smo se kupati i na šlajs, ustavu na Glogovici. Kad je šlajs bio zatvoren, onda je uzvodno Glogovica narasla tako da smo s njega mogli naglavačke skakati u duboku vodu. Šlajs je zatvaran i kada je vodostaj Save bio velik, kako savske vode ulivene u Glogovicu ne bi izazvale poplavu. Taj „veliki šlaj“ bio je tamo gdje je danas most iz pravca Vrazove ulice. A, na polovici puta od „velikog šlajsa“ do ušća Glogovice u Savu bio je „mali šlajs“, koji je regulirao vodu u ribnjaku, jer ribnjak se punio vodom iz Glogovice. I on je zatvaran kad je razina Save porasla, a zatvaran je i kada je Glogovica bila mala, da se voda u ribnjaku podigne. I mi smo se kupali u bazenima ribnjaka, u puno toplijoj vodi nego u Glogovici, jer to je bila pličina, ustajala voda. Tako smo se ugrijali ako je voda Glogovice bila hladna.

Nekada smo odlazili pecati na „žutoj zemlji“, na ušću Glogovice. U toj žutoj ilovači bilo je letica – mamaca za ribe. Kečige su najviše išle na letice. Za pecanje smo uzimali i crve. Klaonica „Slavonka“ iz Strossmayerove, kod mosta za groblje, ispuštala je kanalizacijom otpad i tu su se legli crvi u trulim iznutricama. Šaran je nabolje išao na crve. Glogovica je bila čistija od Save, bilo je dosta ribe, te smo u njoj lovili bandare, babuške, klenove... Šarana nije bilo u Glogovici.

Na kraju, spomenuo bih još jedno mjesto gdje smo mi kupali, streljana uz prugu prema Donjoj Vrbi. Do streljane najbliže nam je bilo doći poprijeko, preko oranica. To je sada sve kupio Slavko Bilandžija - Šuger. Tamo je jedno ogromno brdo za streljanu, gdje je vojska dolazila vježbati, a i članovi streljačkog saveza. Iza tog brda zemlje bila je ogromna rupa, nastala iskopom zemlje i u toj rupi smo se mi kupali. Netko je tu baru i poribio i hvatali smo sunčare. Vrećom smo ih lovili, dvojica vreću vuku kroz vodu i onda ju naglo podignu. Nekada uspijemo, ali češće su ribe bile brže.

Ovo su tek dvije priče s male Glogovice, a i drugi brojni mali kupači i pecaroši sigurno su doživjeli još mnogo toga. Potaknut ćemo ih da nam svoje doživljaje ispričaju.