Emankovac, dika našeg grada!

Za one koji još ne znaju, „Emankovac“ je neslužbeno, popularno, nazvan novi javni zahod podignut tridesetih godina prošlog stoljeća na rubu Klasije, vis-à-vis palače Benčević, kraj fijakerskog i taxi stajališta. Na njega se, kao i za mnogo toga u Brodu, godinama i godinama čekalo, mudrovalo, raspravljalo. Tapkalo. O tome je već napisana jedna brodska priča. A, „Emankovac“ je dobio ime u znak zahvalnosti gradonačelniku dr. Emanuelu Kovačiću za čijeg je petogodišnjeg mandata (1935.-1939.) ovo, za Brod važno, zdanje uzidano. Za nekoga, taj je naziv zapravo bio posprdljiv i podrugljiv, a na račun gradonačelnika Emanuela. Kako se uzme.

No, nije se znala točna godina gradnje „Emankovca“, kao ni njen graditelj. Sada je i to poznato, te nadopunjujem priču o „Emankovcu“.

Istražujući u Državnom arhivu u Zapisnicima sjednica gradskog zastupstva naišao sam na ove podatke. Godine 1936. Građevnom odboru zastupstva podnesen je Izvještaj o novogradnji javnog zahoda: Kr. banska uprava svojim rješenjem br. V.29371/36 odobrila je projekt za gradnju javnog zahoda u Glaciji (Klasiji), sa troškom od 46.927.90 dinara. Ministarstvo vojske i mornarice dalo je dozvolu da se zahod podigne na vojno državnom zemljištu „Glacija“.

I. Licitacija u skraćenom roku raspisana je za dan 21. IX. o. g. Za gradnju je osiguran budžetom kredit od 25.000 dinara pa je potrebno, da se manjkajuću svotu od 21.927.90 din. osigura u budžetu za 1937/38 godinu.

Odbor jednoglasno uzima do znanja izvještaj, te predlaže, da se gradnja preda najpovoljnijem nadmetaču i da se sa gradnjom što prije odpočne, da se po mogućnosti još ove jeseni dovrši.

Uf, za jedan obični zahod treba ti rješenje Kraljevske banske uprave, pa dozvola Ministarstva vojske – i mornarice, čak – a zahod 350 kilometara daleko od mora! Ali, takva je procedura. Cijela brodska Klasija bila je još od Krajine vojno vlasništvo, grad je godišnje plaćao vojsci za njeno korištenje (ladovanje i friškog zraka udisanje, kibiciranje i koketiranje, hofiranje, šetnje, promenadne koncerte, gimnastičke produkcije, „zalijevanje“ drveća i iza njega čučenje, a u noćnim satima i za sve ono što se po noći na klupi ili uz drvo može raditi…), stoga se i za svaku gradnju u Klasiji neizostavno morala pitati vojska (pa, eto i mornarica) za dopuštenje.

U mjesecu listopadu 1936. opet je pred gradskim zastupnicima bilo na dnevnom redu pitanje javnog zahoda:

Izvještaj o II. licitaciji za novogradnju javnog nužnika. Izvješćuje se, da je na dan 7. X. 1936. god. održana II. licitacija za novogradnju javnog nužnika na kojoj su se prijavila dva nadmetača:

1.) Josip Meiksner, gradj. poduzetnik iz Slav . Broda, koji je ponudio izvedenje javnog nužnika uz 1% popusta na jedinične cijene predračuna.

2.) ing. Ladislav Holub, ovl. gradj. inž. iz Slav. Broda, koji je ponudio izvedenje javnog nužnika na 1,5% popusta na jedinične cijene predračuna.

Licitaciona komisija je konstatovala, da je najpovoljniji nadmetač za ovu novogradnju ing. L. Holub, koji je voljan istu izvesti uz 1,5% popusta na jedinične cijene predračuna t.j. za ukupnu svotu od 38.344.03 din. pa predlaže, da se njegova ponuda prihvati.

Izvjestitelj nadalje izvješćuje da je preduzimač ing. L. Holub već uveden u posao 12. X. 1936. god. kako bi se ova novogradnja uzmogla još za lijepoga vremena dovršiti.

Gradjevni odbor predlaže, da se primi prijedlog licitacione komisije t.j. da se ova novogradnja povjeri na izvedenje ing. L. Holubu, kao i to, da se primi do znanja izvještaj izvjestitelja o uvedenju preduzimača u posao. Prijedlog odbora prihvaćen je jednoglasno.

Novi gradski zahod bio je moderna gradnja, ravnog betonskog krova s ulazima na bočnim stranama zgrade, ekstra ulaz za muškarce, ekstra za žene, kako to već ide. I, zabune nije trebalo biti, jer i pisalo je na vratima „Za dame“ i „Za gospodu“, a diskriminacije nije bilo, sa spuštenim hlačama i gaćama i čiča iz Jakačine Male u „Emankovcu“ bio je gospodin. O redu i čistoći brinula se jedna hausmajstorica.

Je li svečano otvaranje „Emankovca“ održano uz fanfare, presijecanje vrpce – učkura iz nečijih gaća, možda? Tko je imao čast da prvi isproba „Emankovac“? Ne zna se.

Zahod je od građana primljen s velikim odobravanjem, jer u Klasiji su se zaista događale i nemile scene, pa je „Ondulirani jež“ donio karikaturu gdje za svakim drvetom u parku netko obavlja fiziološku potrebu, a istovremeno nevine djevojke se parkom šeću, sjede na klupama majke, mala djeca se igraju... To odobravanje izraženo je i kroz pjesmu:

U Klasiji ima jedna zgrada,

Na ponos i diku našeg Broda grada!

A, tko su ta dva najzaslužnija čovjeka da je zahod „Emankovac“ izgrađen i stavljen u funkciju, dr. Emanuel Kovačić i ing. Ladislav Holub?

Prvi, zapravo Emanuel Kohn, prešao je na katoličku vjeru i promijenio svoje židovsko prezime u Kovačić. Rođen je 1870. godine u zapadnoj Češkoj u okolici grada Plzena. U Pragu je polazio gimnaziju i studirao medicinu. Fakultet je završio 1894. Kao vojni liječnik radio je u Sarajevu, a 1901. godine dolazi na dužnost primarnog liječnika u brodsku bolnicu nazvanu imenom Njegovog Veličanstva cara i kralja Franje Josipa I.

U Brodu je mladi dr. Kovačić našao i ljubav svoga života, Helenu Makovica, s kojom se oženio i radi koje je prešao na katoličku vjeru, ali obitelj u Češkoj ga se stoga odrekla. Emanuel i Helena imali su dvije kćeri, Ivanu i Olgu. Ivana se udala za advokata Branka Stefanovića (oca dr. Bogdana Stafanovića), a Olga također za Brođanina, inženjera kemije Stjepana - Slavka pl. Horvata iz Široke ulice.

Dr. Emanuel Kovačić dugo godina bio je gradski fizik (od 1916. do 1930.), ravnatelj bolnice, pa i gradonačelnik Slavonskog Broda 1935.-1939. No, to je bila više želja njegove ambiciozne supruge, jer on se distancirao od svake politike. Bio je blage naravi. A, o njegovim liječničkim kvalitetama čuju se same pohvale. Prije svega, kod njega možemo prepoznati visoku profesionalnu razinu koja se vidi kroz temeljiti pristup bolesniku i struci. Odlikovala ga je strpljiva i kvalitetna komunikacija s bolesnikom, vrlo detaljan pregled i racionalan pristup, koji je dijelom posljedica ograničenih tehnoloških mogućnosti. Tu su i visoki građanski i profesionalni moral, bez šarlatanstva, ruralnog lukavstva, varanja bolesnika ili drugih oblika negativne manipulacija bolesnikom – pišu o njemu dr. Ivica Balen i dr. Stjepan Čeović u knjizi: „Tragom poznatih liječnika iz Broda i okolice“.

U društvenom životu grada dr. Emanuel Kovačić bio je vrlo aktivan, vježbao u sokolskom društvu, bio član Rotary kluba, lovačkog društva.

Za Drugog svjetskog rata nepoćudan je vlasti Nezavisne Države Hrvatske i kuća u Starčevićevoj (ugao s Preradovićevom, kasnije je to bila kuća krojača Gašparca) mu je oduzeta, a logora se spasio jer je prešao na katoličanstvo, te što je bio u braku sa ženom katolkinjom. Razbolio se 1944. godine i ubrzo je umro u iznajmljenoj kući u Trenkovoj (danas Cesarčevoj) ulici.

Ing. Ladislav - Laca Holub drugi je sin brodskog građevinara, također imena Ladislav. Firma Holub aktivna je u komunalnim radovima: asfaltiranje cesta, asfaltiranju i uređenju glavnog trga – Korza, postavljanju kanalizacijske mreže po gradskim ulicama... Veliki proizvodni pogon za izradu betonskih elemenata imali su kod "bosanske rampe", između varoške ceste i željezničke pruge. Tu su izrađivane vodovodne i kanalizacijske cijevi, betonski stupovi, podne pločice, nadgrobni spomenici... Stariji sin Eduard radio je u očevoj firmi, a radio je i Ladislav mlađi. On je rođen 1910. godine. Građevinarstvo, „niederbau“ (niskogradnju) studira u Njemačkoj, u Münchenu, a po povratku s fakulteta bio je i voditelj obiteljske firme. Firma Holub gradila je i Hotel „Grand“ (bivši Hotel „Brod“). Holubov pogon teško je stradao u bombardiranjima za Drugog svjetskog rata i poslije rata nije obnovljen.

Ladislav Holub mlađi zaposlio se onda u državnim firmama i u JNA. Tako je radio na izgradnji autoputa Zagreb-Beograd, pa na asfaltiranju aerodromskih pista aerodroma Krk, Dubrovnik, Zemunik kod Zadra, Mostar, Podgorica... zauvijek napustivši Brod. Rodnom gradu vratio se nakon smrti 1995. da bi bio sahranjen na brodskom groblju.

Na mjestu „Emankovca“ danas je, mogli bismo reći, „Mirkovac“, zahod lijepo renoviran u mandatu našeg gradonačelnika dr. Mirka Duspare. Po razini „usluge“ to je zahod za 21. stoljeće, na koji se također kao i za „Emankovac“ jako dugo čekalo. A on je onda bio malo otvoren, pa opet zatvoren zbog tehničkih razloga, pa opet otvoren. Sada i posebno ugodne plave boje, na ponos je i diku našeg Broda grada.