Smrdi, smrdi, uuužasno smrdi!

SMRDI, SMRDI, UUUŽASNO SMRDI!

Pod naslovom: Vedro je dočekana Nova godina, „Brodski list“ u broju 1. godine 1961. piše:

Novogodišnju noć Brođani su proveli po tradiciji bučno i u vedrom raspoloženju. Gotovo sve dvorane u poduzećima, ustanovama, školama i domovima bile su pune. Veselje se prenijelo i na gradske ulice. Pjesma, svirka i vriska, grljenje i srdačna čestitanja na sve strane.

Priređen je doček u Narodnom odboru kotara, gdje vedrina nije popuštala. Svečana dvorana, okićena borićima, pružala je toplu sliku. Kada je izbila ponoć predsjednik kotara drug Ivica Marinić i sekretar Kotarskog komiteta SK Antun Krajnović-Kepi, čestitali su prisutnima Novu godinu. Općinski narodni odbor priredio je doček u dvorani DTO „Partizan“. Veselje je trajalo sve do deset sati ujutro. Kada je izbila ponoć mnogi drugovi iz NOK-a došli su da čestitaju svojim kolegama iz općine. U sindikalnom domu Drvno industrijskog poduzeća doček je priredila omladinska organizacija. U dvije sale nove stanice NM (Narodne milicije) vladalo je odlično raspoloženje. RKUD „Đuro Đaković“ organizirao je doček u sindikalnom domu, a prisutno je bilo preko 600 posjetilaca, radnika poduzeća „Đuro Đaković“. Direktor poduzeća drug Ratko Svilar, zadovoljan dočekom i radostan, svima je srdačno čestitao. Planinarsko društvo priredilo je doček u svome domu. Školski komitet NOH-e (Narodne omladine Hrvatske) Industrijske škole organizirao je doček u svojoj dvorani. Veselje do zore trajalo je i u Općinskom sindikalnom vijeću, Domu JNA, hotelu „Brod“, sportskoj dvorani “Klasije“, poduzeću za održavanje pruge i drugdje.

Ipak, najveselije je bilo u novoj sportskoj dvorani na „Omladinskom stadionu“ u Klasijama, jedinstvenom objektu u tadašnjoj državi (otvorenom 1960. godine, dok je sam stadion malih sportova - košarka, rukomet, odbojka, mali nogomet, završen još godinu dana ranije). U dvorani se zabavljalo više od tisuću posjetitelja i to je trajalo tri noći do jutarnjih sati. Te noći dobro pamti gospodin Tvrtko Exle, jedan od članova banda „ABC“, koji je svirao sve te tri noći u dvorani „Klasije“. Kako i kada je nastao band, ispričao je gospodin Exle.

- Svi su me zvali „Malac“, jer imao sam dva velika, starija brata, Krunoslava i Čedomila, deset i trinaest godina starije od mene. A na plesnjacima u Garnizonu svirao je onda band „Melody“ Bele Panthyja – Becija. On je znao da dobro sviram klavir i povremeno me je zvao: „Ajde Malac, de malo zamijeni!“, i tako sam ja upadao i ponekad svirao na plesnjacima u Garnizonu. U trećem razredu gimnazije, danas je to VII. razred, osnovali smo band „ABC“. U toj postavi bio je Toman Karača, svirao je saksofon i klarinet, Dragutin-Doda Hadžialić udarao je u bubnjeve (tata mu je bio musliman, a mama katolkinja, stoga hrvatsko ime i muslimansko prezime, a njegov je otac svirao u željezničarskoj limenoj glazbi), Stjepan-Štefo Barišić svirao je bas i ja sam svirao klavir.

A, zašto smo bandu dali ime „ABC“? U to vrijeme puno se slušala jazz glazba. I ima jedna kompozicija od Bennyja Goodmana koja se zvala „ABC“ („Ej-bi-si“), brza, u ritmu swinga i nama se to jako svidjelo. Najviše smo ju svirali i obavezno za špicu.

Zapravo, Doda, Štefo, Toman i s njima Mirko Sečić već su svirali u „Najlon bašči“ kraj Save, a ja sam se vratio s ljetovanja i navratim navečer. Oni odmah na mene navale, ajde neka i ja nešto zasviram. I ja sam tako znao sjest za klavir i s njima sam svirao. Pritom je pao dogovor: kad završi ljeto, idemo osnovati band! Probe su se održavale kod mene u špajzcimeru. Svaku večer smo mi drndali mom starom i staroj od sedam do devet. Sviramo, šibamo oštro. Naravno, pitao sam ja za dozvolu. Mama je pristala, ali da se izujemo, jer na podu su bili skupocjeni ćilimi perzijaneri, da ih ne umažemo. Brod je onda bio blatnjav i da mama za nama ne mora spremati. Nije onda bilo usisavača prašine, već udri kloferom.

A, Doda je taman završio stolarski zanat i on je po slikama i dimenzijama bubnjeva iz limene glazbe napravio drvene kosture, no sada je trebao kožu kojom bi bubnjeve presvukao. U to vrijeme još nije bilo plastike, stoga je za bubnjeve najbolja bila pseća koža, jer je pogodna za natezanje i izdržljiva kod silnog udaranja o bubanj. Doda je stanovao dole na Vijušu, kod fratarske pustare, a tamo je blizu, na kraju Bakačeve bio i šinteraj.

I sada slijedi pseći horor. Ode on kod šintera, reklo se i živodera, izabere žrtvu, baš prstom pokaže i kaže:„Taj!“, i oni psa ogule. Sam je Doda štavio kože, sušio, krojio po mjeri i natezao na bubnjeve. Ali, nije za bubanj dosta koža od jednog psa, ogulio je šinter još jednog, za drugu stranu bubnja. Tako je Doda napravio jedan bubanj. Bio je presretan. Presretni i mi, nije onda niti bilo bubnjeva za kupiti. Donio Doda bubanj na svirku kod mene, mi opalili ritam kad, nešto smrdi. Smrdi, smrdi, užasno smrdi! Pa tko to nije oprao noge, pitamo se. „Tomane, smrde ti noge!“ kažem ja. „Ma nije, baš imam friške čarape!“ on će. „Štefo, a da nisu tvoje?!“, „Ma nisu!“ Onda osjetimo da je to od bubnja. Doda je u bubanj stavio žarulju da grije, jer koža još nije bila najbolje suha, pa da se do kraja osuši. A vjerojatno koža nije niti bila do kraja i najbolje uštavljena. Pa, kada se od sijalice bubanj ugrijao, cijela je soba smrdila. Mama se isto pitala što to smrdi. Poslije je Doda, opet sam, napravio cijeli set bubnjeva (doboš, bas bubanj, timpan, male bubnjeve bongose) i za svaki je trebao po dvije pseće kože iz šinteraja. Potamanio sve pse u šinteraju. Pseći mu rod to nikada neće oprostiti.

Eh, a što bi na to danas rekli razni borci za zaštitu prava životinja. Digli bi dreku do neba!

Gospodin Exle nastavlja priču: - U to vrijeme vrlo je malo bilo ploča, to su još uvijek bile 78-ice, koje su svirale s debelom iglom. Snimaka nije bilo, teško se dolazilo do nota. Ali, bilo je već električnih gramofona, s malim zvučnikom. Kako smo dolazili do nota? Dolazili su u kino filmovi i mi smo išli na predstave, slušati glazbu i zapisivali melodije. Na sve tri predstave smo bili i svi smo u mraku zapisivali note. Jedan sam nije tako brzo mogao sve zapisati, a mi smo svi bili notno pismeni. Išli smo u glazbenu školu. I tako je kompozicija zabilježena. Često smo i s ploča "skidali". To je bilo 1960. godine.

Bio je još jedan način da se dođe do novih kompozicija. Moj je stariji brat bio u Zagrebu, a onda se moglo preko američkog i engleskog konzulata doći do nota. Odlazio je tamo, prepisivao note, donosio nam i tako smo obogatili repertoar. Repertoar je nam bio uglavnom ti jazz standardi, pa afro-kubanske rumbe, sambe, cha-cha-cha i nešto naših kompozicija koje su pjevali Ivo Robić, Đimi Stanić, Toni Kljaković...

Cijelu jesen smo vježbali i prvi je naš nastup bio doček Nove godine 1961. na stadionu Klasije u novoj sportskoj dvorani. Bilo je preko tisuću ljudi. Zoran Bujšić sve je to skupa tamo vodio i kažemo mi njemu: „Trebamo klavir, osiguraj nam“. I on iz muzičke škole doveze klavir na binu i sve se to složi. Razglasi ondašnji. Pored razglasa si onda morao imati jednu dugačku žicu za uzemljenje, pa se žica utakne u kantu sa zemljom i onda se kanticom vode zemlja zalije. Kirhofer je pravio te razglase. To se koristilo i na utakmicama. Klavir je dovezen prije podne i mi ćemo praviti kao tonsku probu kad, klavir je pol tona niže naštiman. I to mi ne možemo u glavi transponirati, to je da poludiš cijelu večer. Joj, šta ćemo sad! Kaže Toman: „Imam ja ideju!“ „De gukni golube!“ „Pa dovest ćemo tvoj klavir!“ „Pa jel ti znaš da taj klavir kako je donešen u sobu nije mican!“ Ali, ajde, ja sam obećao, pitat ću tatu Aladara. No, prvo smo se izjadali našoj „ministrici vanjskih i unutrašnjih poslova“, mojoj mami. Onda dođe stari i ja kažem koji problem imamo. Nama je bilo važno samo hoće li on odobriti. Ali, klavir prenositi, to ti znači raštimati ga, o nešto lupiti, ogrebati ga... Ja sam očekivao da će stari reći šta je to njega briga. Za divno čudo, on je prvo pitao kako ćemo to prenijeti. I moj se stari dosjeti da ima prijatelja u Starčevićevoj ulici, pored Antika, koji je bio treger na stanici s velikim kolicima koja su imala dole federe. Sjedne moj stari na bicikl, ode tamo i nije prošlo niti pola sata kad dolazi on s kolicima. S klavira su razmontirane noge, podignemo ga na kolica i nas četvorica, a i stari cijelo vrijeme s nama, ajde kroz cijeli Brod guraj klavir do stadiona Klasije.

Gospodin Aladar išao je pored kolica i nije klavir ispuštao iz vida. Ulice još nisu bile asfaltirane, to je bila kaldrma, kolica su drndala, ali ipak su klavir pažljivo, čitavoga dogurali u Klasiju. Tako je taj klavir tri dana bio u dvorani, jer svirali su tri večeri. I sve tri večeri bila je dvorana dupke puna. Prvu večer pratili su najpopularnijeg zagrebačkog pjevača, mladoga Ivicu Šerfezija, sjetio se gospodin Zoran Bujšić (jer i njega sam konzultirao), a upamtio je i Šerfezijev moderni štrafasti sako. Drugu i treću večer uz orkestar ABC zapjevale su i domaće snage.

- To je bio naš prvi javni nastup, prvo naše pojavljivanje. Onda smo imali malih prekida između kratkih svirki u Garnizonu. I prvog petog otvarala se „Najlon bašča“, a stari Đurica Mandić ti je bio direktor „Brodvina“. Njegov sin Drago sa mnom je igrao košarku i to je bila dobra veza, pa mi kod njega. Kažemo: „Svirali bi u Najlon bašči!“ „Odlično, dečki!“, on će, „Najlon bašča je vaša! Ali ne možete vi tako izgledati!“ Stanovao je u Končarici, a tamo pored bila je „Odjeća“, pa on dogovori i mi u „Odjeću“, uzeli nam mjeru. „Ali treba vam i pjevač!“ kaže Mandić. Koga ćemo za pjevača?! Bio je u kombinaciji i Alaga Gagić, taman je počeo pjevati, na tim „prvim pljeskovima“ se pojavljivao. Računali smo i na jednog malog Roma, ne znam kao se zvao. Međutim, koncem četvrtog mjeseca u Brod dolazi Kvesić, a on je taman sa svirke s broda sišao i došao nam kao kec na jedanaest. Boris se zvao. Bio je s Trga pobjede. Mi smo za mjesec dana priredili repertoar i on je išao također naručiti odijelo. Imali smo plavo-sivu kombinaciju, sive hlače, plave sakoe. Svaku večer druga kravata, u kombinaciji s jednakom maramicom u malom džepu. Sve u istom tonu. Ma, elegancija samo taka! Srećom, pojavile su se već najlonske košulje, pa se to lako pralo, inače bi mama izludila da je morala svaki dan košulje štirkat, kragne i mandžetne peglat. Tako smo se mi zbigecali počeli svirati u „Najlon bašči“. Na bubnju je pisalo „Orkestar ABC“, a natpis je osvjetljavala sijalica unutar bubnja pa se dobro isticao. A moram reći da su bubnjevi i tada još uvijek pomalo smrdili. To nisu gosti osjetili, ali mi, koji smo bili blizu njih, jesmo.

To je nekako bio zadnji period kada je „Najlon bašča“ radila, što bi se reklo, punom parom. Od petog do sedmog mjeseca su svirali, do otvorenja „Hotela Park“. Na otvorenju je nastupio Becijev bend i nastavio svirati u Garnizonu. Onda se je gospodin Mandić dosjetio i orkestar ABC premjestio je iz „Najlon bašče“ u „Park“. Svirali su gore, na terasi iznad kavane, pod zvijezdama. Dolje je ljeti bilo i prevruće, nije onda još bili rashladnih uređaja. Terasa je imala krasan pogled na Korzo, bilo je uz lagani povjetarac ugodno, ali zbog nezgodnog posluživanja rad na terasi bio je kratkog daha. Bilo je tu nezgodno jer su konobari sve narudžbe morali odozdol donositi, piće i sve skupa. Za jednu kavu išlo se u prizemlje.

- Svi smo imali 18-19 godina. Potom su Doda i Toman dobili pozive za vojsku, Štefo je počeo raditi, a ja sam morao na faks i mi smo se raspali. I eto, tako je ABC band prestao postojati – kaže gospodin Tvrtko Exle.

(nastavak slijedi)