Brod na Savi u proljeće 1941. godine

Bez objave rata, 6. travnja 1941. godine armije fašističkih zemalja, Njemačke, Italije i Mađarske napale su Kraljevinu Jugoslaviju. Iznenadni, munjeviti napad potpomognut moćnom avijacijom, ubrzo je slomio slabi otpor demoralizirane jugoslavenske vojske.

U Brodu na dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), 10. travnja 1941., grupa od tridesetak mjesnih ustaša, predvođena trgovcem Slavkom Vrgočem, provalila je u žandarmerijsku stanicu i naoružala se sa šezdesetak pušaka. Potom su krenuli prema tvrđavi u namjeri da razoružaju vojnike 10. puka Kraljevske jugoslavenske vojske stacionirane u garnizonu. Ali, vojnici su odbili predaju i pružali su otpor cijeli taj i sljedeći dan, a onda su se pred nailaskom Nijemaca povukli u Bosnu, prethodno miniravši veliki željeznički most preko rijeke Save. Shvaćajući važnost brodskog mosta i kako bi se usporilo nadiranje Nijemaca, komandant brodskog garnizona Kosta Mušicki (rođen u Brodu 1897., osobni ađutant kralja Aleksandra I. Karađorđevića, a kasnije i kraljice Marije i mladog kralja Petra II.), naredio je rušenje mosta. Mine su postavljene u noći s 11. na 12. travnja, a u zrak je dignut 12. travnja u osam sati ujutro. Miniranjem, most se prelomio na više mjesta i nekoliko dijelova gornjeg mosnog stroja palo je u vodu, a uništena su i tri nosiva stupa. Porušeni most zakrčio je riječni promet Savom. A bio je to jedan od najvećih i najljepših mostova u ondašnjoj državi, po njemu Brod je postao poznat i izvan granica Jugoslavije.

Njemački borbeni zrakoplovi bombardiraju i Slavonski Brod 11. travnja. Meta su željeznička stanica, željezničke komunikacije i Tvornica vagona. Nije načinjena neka veća materijalna šteta, a to je bilo i jedino bombardiranje Broda koje su počinili Nijemci.

Za to vrijeme ustaška je skupina zaposjedala sve javne ustanove kako u selima tako i u samom Brodu - općinske uprave, gradsko načelstvo, pošte, željezničke stanice... i brinula se za čuvanje, kako su rekli, „reda i mira“. Tako je u prvim danima NDH u Gradskom poglavarstvu rad službenika nadzirao Slavko Vrgoč, kasniji načelnik i logornik; u policiji Filip Markotić, a nakon par dana zamijenio ga je na tom poslu svećenik Dragan Marjanović; Gimnaziju je već od ranije nadzirao dr. Josip Gunčević, Kotarski sud Branko Šimunović, željeznicu Mile Balen, Tvornicu vagona Vinko Maratović, a zatim Junus Mehmedagić itd. Osim njih u prvim danima preuzimanja vlasti bili su još zapaženi Josip Korajlija, Franjo Vojvodić i Franjo Javornik, policijski agenti, Josip Veber, trgovački pomoćnik, zatim novinar Tomislav Mesić, učitelj Vlado Šimunović, radnik Stjepan Lujić, te zemljoradnici Mato Martinović, Ivan Olujević, Franjo Kulundžić, Mato Štivić i dr. - piše dr. Slavica Hrečkovski u knjizi „Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941-1945.“ Dogodile su se brojne personalne promjene. Iz upravnih i redarstvenih službi otpuštene su mnoge osobe nepoćudne novom režimu i koje su se eksponirale u službi Kraljevine Jugoslavije.

Njemačka je vojska ušla u Brod 13. travnja, a već sutradan, 14. travnja, prešla Savu kod sela Koraća i nastavila napredovanje u dubinu bosanskog teritorija.

A 19. travnja 1941. godine Slavonski Brod je ponovno nazvan Brod na Savi, kako se i zvao do 1934. godine.

Odredbom od 10. lipnja NDH je podijeljena na župe, kotareve i općine, pa 21. lipnja Brod na Savi postaje sjedište Velike župe Posavlje koja je imala površinu od 5.554 km i, prema izračunu, 1941. godine u njoj je živjelo 498.838 stanovnika u 6 kotara (dva slavonska - Brod i Županja i četiri bosanska - Bijeljina, Brčko, Derventa i Gradačac) i 65 općina. U kotaru Brod u 16 općina živjelo je 53.488 stanovnika, a 14.062 u samom gradu Brodu. Odvjetnik dr. Vladimir Sabolić (rođen u Križevcima 1900.) postavljen je za prvog velikog župana Velike župe Posavlje. Na ovoj funkciji bio je od srpnja 1941., ali već sljedeće godine odlazi na istu dužnost u Bjelovar. Dužnost podžupana obavljao je odvjetnik Šefkija Kadić iz Vlasenice. Na mjesto kotarskog predstojnika imenovan je Antun Jelčić iz Šumeća. Za gradonačelnika izabran je (nagrađen) spomenuti trgovac Slavko Vrgoč (rođen u Požeškim Sesvetama 1901.). On je trgovinu špeceraja i dobre kapljice imao u Olujevićevoj ulici 13 u Malom Parizu. Pripadao je desnoj struji Hrvatske seljačke stranke, no kasnije se priklonio ustašama. Godine 1935. Vrgoč je vlasnik, izdavač i odgovorni urednik brodskih tjednih novina „Istina“, koje su pod tim imenom izlazile do 1939., kada će promijeniti ime u „Posavska Hrvatska“ Hrvatsko narodno glasilo. Novine „Istina“ su zastupale interese Hrvatske seljačke stranke, a „Posavska“ će 1941. postati Hrvatsko ustaško glasilo. List potpisuje Slavko Vrgoč, na čelu uredničkog odbora je Tomislav Mesić, a izdavač dr. Franjo Dujmović. Od 9. broja, 9. kolovoza 1941., „Posavska“ postaje glasilo cijele Velike župe Posavlje, te je znatno povećala tiraž. Ukupno je do 13. prosinca 1941. objavljeno dvadeset brojeva lista, a tada prestaje izlaženje.

Za jedne je uspostava Nezavisne Države Hrvatske bila historijski dan. U Brlićevu vinogradarsku Spomen knjigu Zora Milčić je zapisala: Od 10. travnja 1941. godine živimo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kojoj stoji na čelu Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Toga historijskog dana Njemačka je vojska ušla u Zagreb i odonda se stalno nalazi ne samo po cijelom području N.D.H., već i svim onim krajevima, koji su nekada pripadali Jugoslaviji, izuzevši jedan dio krajeva, u kojima su Talijani preuzeli vlast i nadzor. Svijet još i dalje gori i ratuje, a u srcima ljudskim sve većim žarom gori jedna jedina želja: „Spasi nas Bože rata.“

Poglavnika se veliča, njemu se zanosno kliče i pjevaju pjesme:

Sini munjo iznad Trebevića

I pozdravi Antu Pavelića!

Zeleni se Trebević,

na njem sjedi Pavelić.

Vino pije, kolje janjce,

tjera Srbijance!

U broju 7. „Posavska Hrvatska“ 1941. izvještava: Iz javnih interesa nazivi nekih ulica koje su imale čisto nehrvatsku tendenciju, sad su zamijenjene sa nazivima u potpuno hrvatskom duhu. To su ulice: 1. Kralja Aleksandra (zapravo Široka) – Dr. Ante Pavelića (Poglavnikova), 2. Cviića Jovana – Ivana Velikanovića, 3. Jagića Vatroslava – Matije Soldina, 4. Karadžića Vuka (danas Štampareva) – Dr. Josipa Stadlera, 5. Vojvode Putnika – Josipa Begovića, 6. Branka Radičevića (današnja Mačekova) – Marka Hranilovića, 7. Radnički trg – Trg Stipe Javora, 8. Vjekoslava Spinčića – Dobrilina, 9. Strosmajerova - Zvonimirova, 10. Užarevića – Vojvode Đure Brođanina, 11. T. G. Masarika – Krešimirova, 12. Tyršov trg (danas Trg. S. Miletića) – Ustaški trg, 13. Vranicanijeva – Stipe Marjanovićeva, 14. Zmaj Jove Jovanovića – Hlinkina, 15. Olivina – Olujevićeva, 16. Trg Kralja Petra (sadašnji Trg pobjede) – Trg Adolfa Hitlera, 17. Olujevićeva – Ulica „Hrvatskog Domobrana“, 18. Šetalište Kraljice Marije (Klasija) – Šetalište Vojskovodje Kvaternika.

A ove ulice nisu promijenile nazive: Radićeva obala, Starčevićeva, Mesićeva, Filipovićeva, Vukotinovićeva (današnja T. Skalice), Zrinjska, Osječka, Gundulićeva, Bakačeva, Supilova, Livadićeva, Vrazova, Pilareva, Mažuranićeva, Gajeva, Horvatova, Badalićeva, Zajčeva, Preradovićeva, Šenoina, Basaričekova, Lopašićeva, Kozarčeva, Florijanova, Reljkovićeva, Gjalskog, Berislavića (danas Gupčeva), Trenkova (sada A. Cesarca), Fijanova (Nikole Tesle), Harambašićeva (Vukovarska), D. Račkog, Herdijeva (V. Nazora), Trnskog, Kačićeva, Kukuljevićeva, Gupčeva (sada D. Rakovca), Strigina (V. Lisinskog), Marulićeva (M. Marukića), Tomislavov trg, Jelačićev trg (Trg I. B. Mažuranić)...

I drugi nazivi se mijenjaju. Kino – slikokaz „Apolo“ u Starčevićevoj, nazvan je slikokaz „Zvonimir“. Sportska društva se ujedinjuju, ali također mijenjaju nazive. Od Radničkog sportskog kluba „Jedinstvo“ i BSK-a nastaje klub „Svačić“, a od “Marsonije“ i „Viktorije“ formira se Sportski klub „Građanski“. Podvinjski sportski klub „Borac“ nazvan je „Zvonimir“.

Uspostava prometa preko Save i povezivanje s Bosnom bilo je izuzetno važno kako Nijemcima, tako i ustašama, stoga 12. lipnja u Brod dolazi njemačka Organizacija Todt, koja će u roku od sedam dana na prikupljenim šlepovima i riječnim brodovima postaviti pontonski most preko Save. Most dug 300 metara nalazio se u pravcu Preradovićeve ulice i završen je 29. lipnja. Preko mosta su voziti kamioni, lakša vojna vozila i prelazili pješaci. Kasnije će na istom mjestu, za samo dvadeset dana, biti izgrađen drveni most na pilotiranim stupovima, ispod kojega su mogli ploviti brodovi. Most je bio širok 5,50 metara, pa su se vozila propuštala samo u jednom smjeru. Ispred stupova bili su štitnici za led. Preko ovog mosta promet je uspostavljen već 20. srpnja. No, radi važnosti željezničkog prometa preko Save, već 25. svibnja počeli su radovi i na obnovi miniranjem srušenog mosta iznad Ade. Glavni dio poslova povjeren je brodskoj Tvornici vagona, strojeva i mostova d.d. uz nekolicinu njemačkih firmi. Obnova je završena 31. kolovoza i, uz veliku pompu i nazočnost mnogih visokih ustaških i njemačkih dužnosnika, preko mosta su svečano puštena dva vlaka, jedan sa žitom, a drugi s ugljenom.

U prvoj polovici 1941. održavaju se velike manifestacije i skupovi na glavnom gradskom trgu te akademije u Hrvatskom domu na kojima se veliča ustaška ideologija i iskazuje odanost Poglavniku, a odaje zahvalnost „prijateljskim narodima“ Njemačke i Italije, koji su pomogli i pomažu u vjekovnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost, koju su ustaše realizirale. Kada je 15. lipnja na Jelačićevom trgu u Brodu govorio doglavnik Mile Budak, tada ministar bogoštovlja i nastave u vladi NDH, okupilo se, kažu, 14.000 ljudi.

Međutim, postupci novih vlasti u sljedećim mjesecima, kao što su politika rasizma i genocida te „unutrašnjeg pročišćavanja“, i u redovima samog hrvatskog naroda sve su više dovodili do otriježnjenja i suprotstavljanja ustaškom režimu.