Garavi Filačak

Igralo je kolo, tamnoputi - garavi, vragolasti violinist - egedaš, živo je svirao i sve žešće, kao da se stopio s instrumentom. Oči su mu iskrile, njegove pokrete bilo je teško slijediti, sav se predao svirci, a cure nisu ostale ravnodušne i zapjevale su:

Jedva čekam da se spusti mračak,

Da zasvira garavi Filačak!

Kako svira Iva iz Kindrova,

Zaigro bi biskup iz Đakova!

Taj garavi svirač bio je Ivo Andrić - Filačak (1909.- 1959.), egedaš iz familije po selu Filakove iz Kindrova, selca ispod Dilja u podcrkavačkoj župi. Filakova familija je od starine bila poznata kao glazbena, u kojoj se uvijek sviralo, pjevalo i veselilo, u kojoj je uvijek bio bar jedan vrsni gajdaš ili egedaš.

Egede je Iva naučio svirati od svoga ujaka Mate Sojčića – Careva, kod kojega je često odlazio, hvatao se njegove violine i učio, pa je i vrlo brzo svještio, ali tako da su mnogi često govorili: Kad Filačak zasvira u kolu i mrtav bi u grobu zaigro!

Onda je Iva štedio dinare i velikim odricanjem kupio svoju prvu violinu, a u 24. godini imao je svoju partiju svirača, koja je svirala po svim, pa i udaljenijim selima brodske okolice. U Kindrovu svirali svatove, čijala, kirvajske pazare. Cure su zauzvrat pomagale raditi u polju, samo da im subotom i nedjeljom u kolu sviraju. I kolo je igralo, a cure su po tko zna koji put zapjevale: Jedva čekam da se spusti mračak...

Bio je poznat „Filačkov bećarac“, „Filačkov taraban“, nitko nije znao tako zavesti u kolu, cifrat', ciknit' i gudalom gudit' na violini kao „garavi Filačak“. Imo je Filačak ekstra taraban za mlađe igrače u kolu, ekstra za stare – „Staračko kolo“.

Svirala je Filačkova partija i po Brodu gospodske svatove, zabave, božićne balove... Osim šokačkih kola znali su svirati narodne pjesme, starogradske pjesme, ilirske budnice, sevdalinke, valcere i brze polke, pa i melodije iz opera i opereta, a to ih je naučio jedan Mađar, Nemet, koji je povremeno s njima svirao. Straussov valcer „Na lijepom plavom Dunavu“ gospoda su posebno tražila i u njemu uživala.

U Filačkovoj partiji svirača bili su Kindrovci: Mija Andrić - iz Dvorišta, Ilija Andrić - Benakov, Mato Brdarević - Vinkov i Đuro Vuković, pa Grabarci: Mato Šimunović - Katin, Stevo Černi i Ivica Aleksić, neki Šicko iz Bukovlja, onda Pera Degmečić iz Podvinja, Tunja Fajdić - Fajdo i Ivica Koledin - Koledžija iz Brodskog Vinogorja te spomenuti Mađar Nemet, koji je neko vrijeme živio u Glogovici. On je bio vrstan violinist, poznat po mađarskim romansama i čardašima. Neki od ovih svirača s Ivom su svirali samo seoske zabave i svatove, a neki gradske svatove i zabave. Filačkova sviračka partija bila je jako popularna i na sve strane tražena.

Podcrkavački velečasni Proskić oslobodio je Ivu Filačka davanja godišnjeg lukna crkvi, a zauzvrat Iva mu je svirao imendane. Pa i u nekim dugim prigodama.

Kao momak, Iva je često na svome bijelom konju odlazio svojoj curi Agnezi Nuskern u Brodsko brdo. Njena majka Anka baš i nije bila oduševljena što će se Agneza, tako reći iz grada, udati čak u Kindrovo, u zabit i teški seljački život, te je nerado prihvaćala Ivine dolaske. Ali Agneza, zaljubljena do ušiju u svoga viteza na bijelom konju, sva ga je ustreptalo i željno čekala.

E, došao jednom Iva Agnezi, mrak bio i on zasvira pod prozorom. Sjedio je na konju, na kojem je s jedne strane uvijek bila obješena kutija za violinu, a s druge strane nadžak - sjekirica na dugačkom držalu. To su onda momci nosili da se obrane ako ih tkogod napade. Sjekiricom se udaralo po rebrima, a suprotnim dijelom, kao čekićem, razbijale glave.

I svira tako Iva pjesmu, baš onu koju Agneza jako voli, al' lampa se ne pali, prozor se ne otvara. Mama Anka zabranila Agnezi da se s Ivom viđa. Iva još malo nastavi svirati, ali ono opet isto, lampa se ne pali, prozor zatvoren. Onda Iva ostavi violinu i sa sjekiricom kres u prozor. Razbi šajbu! Zazveči staklo! U isti par lampa se upali i otvore vrata kuće, pojave se Agneza i njena majka, blijede i uplašene i molećivo pozvaše Ivu neka uniđe u kuću, ispričavajući se da nisu odmah čule njegovu violinu. I pogostile su ga taj put, kao nijednu večer prije, jer bojale se da ne bude još koja šajba razbijena. A i da komšije ne čuju, jer eto curi sramote! Odma bi joj i cina spala! Tako je mama morala popustiti i Iva je oženio svoju voljenu Agnezu.

Mlađi sin Ive Filačka, Đuka, kaže i ovo: - Osim sviranja, otac je puno čitao. Sakupljao knjige, časopise i novine i družio se s učiteljima, svećenicima i gradskim intelektualcima. Njemu je često dolazio u posjet poznati slikar i kustos brodskog Muzeja Vasilj Petrović Antipov, s kojim je odlazio na Staro Kindrovo, kako se zove predio atara pod samim Diljem, gdje je nekoć bilo naselje, i tu bi iskopavali razne starinske predmete i stari novac kojim su popunili arheološku zbirku Muzeja. Jednu cijelu keramičku posudu baš je Iva sam iskopao i predao Muzeju.

Neko vrijeme bio je otac predsjednik „Seljačke sloge“ u tadašnjoj općini Podvinje. Jednom prigodom u Zagrebu ga je primio ondašnji vodeći hrvatski političar Vladko Maček, a dopisivao se i s doktorom Josipom Pavišićem, ravnateljem JAZU u Zagrebu.

Iva Andrić, "garavi Filačak", poživio je samo 49 godina. Bio je nježan i krhak čovjek, slabog zdravlja.

Njegov stariji sin Joza u mladosti je također dobro svirao violinu, pa i „Filačkov taraban“ je znao odsvirati, ali s vremenom sviranje je napustio, vijolinu objesijo na zid, pa je tako i taj jedinstveni taraban zaboravljen. Šteta.

A mlađi Filačkov sin, Đuka, radije se hvatao harmonike. Kad je Đuki bilo četrnaest godina, vježbao je svirati harmoniku. Bilo to u sobi, Đuka sjedio na otomanu kraj peći, a otac Iva je zavaljen preko kreveta novine čitao. Volio je da mu sin svira i strpljivo je slušao. Ali, onda već više nije mogao slušati, jer to i nije bila prava svirka, odloži novine i reče Đuki: - Braco, idi ti sad malo u bašču pa sviraj, nek i naše svinje slušaju!

Tada to nije bila svirka za slušanje, ali Đuka Andrić - Filačak naslijeđenim je talentom i upornim radom postao virtuozni harmonikaš, jako popularni brodski glazbenik i pjevač, dostojan nasljednik svoga oca, "garavog Filačka", koji je vještinu sviranja na egedama razvio do nadahnutog savršenstva, posebne osebujnosti, mekoće i umilnosti, a ljepote zvuka koji je slušatelje upravo očaravao.

A, egede "garavog Filačka" s kutijom su sačuvane i nalaze se u Zagrebu kod najmlađeg Đukinog sina, Marijana. On ih je dao restaurirati, pa kad nauči svirati, možda nabavi bijelog konja i sjekiricu, pa će onda moći - kao i djed, dojahati i zaguditi voljenoj, jer - još se nije stao ženit'.

(Posavska Hrvatska, 1. veljače 2013.)