Hej, Ibro! Ibro-o-o-o!

- Veselim se, sutra idemo u Bosanski Brod, vozit ćemo se čamcem preko Save, a to je tako uzbudljivo, za mene prava avantura. Jedva sam dočekao sutrašnji dan. Čamac nam se „pred nosom“ otisnuo od Ibrine splavi kod „Najlon bašče“ i otplovio s pet putnika, dvoje odraslih i troje djece. Čekamo i gledamo kako čamdžija Ibro u ritmu vesla, spretno, s malim trzajima, čamac je upravo klizio mirnom površinom vode. Pa to je tako lako, zaključujemo. Djeca su sagnuta preko ruba čamca držala po jednu ruku u vodi te, mijenjajući smjer ruke, „sjekla“ Savu, ili na ruci osjećala otpor vode, a voda se, naišavši na prepreku podizala, zapjenila i srebrnasta prelijevala preko njihove šake. Onda su promijenili igru, rukom su "veslali" i „pomagali Ibri“. Baš tako ću i ja veslati, jedva čekam da se Ibro vrati. A, čamac se od nas udaljavao i postajao sve manji kao i putnici u njemu. Ibro je prema vodostaju nepogrešivo znao naći najkraći put za Bosnu. Prvo je zaveslao uzvodno prema mostu, presjekao maticu i pustio da ga struja rijeke nosi do bosanske strane. Putnici su se iskrcali i po stepenicama, usječenim u obalu rijeke i daskama omeđenim da se zemlja ne osipa, penjali do vrha obale, a Ibro je u čamac već primio druge putnike koji su se iz Bosne vraćali. Sada nam se čamac iz Bosne približavao i sve je u daljini opet bilo malo, a dolazeći bliže sve veće i veće. Ibro čak nije niti pauzu napravio, a mi smo zaplovili. Tada, a bilo je to oko 1955. godine, nisam razmišljao o Ibri, niti sam ga zaglêdao s namjerom da mi ostane u sjećanju. Bio sam zaokupljen igrom u vodi, „veslanjem“ i brčkanjem - gospodin Muhamed Salčinović - Hado podsjetio me na Ibru, skelara, kako on kaže i kako su ga Bosanci zvali.

Bio mu je komšija u Donjoj Mahali. Hadina je kuća i danas tamo gdje je čardak bio, a Ibrine kuće više nema. Ibro ga je naučio plivati u Savi - i ne samo njega - a metoda je bila vrlo jednostavna: Ibro bi dječake čamcem povezao i onda ih doslovno bacio u Savu. Nagutali su se vode, grčevito lamatali rukama, nogama, ali i proplivali, naučili pod Ibrinim nadzorom.

Kad je Hado već veći bio, Ibro mu je dopuštao da čamac vesla. Svakodnevno je s Ibrom preplovljavao Savu odlazeći u Slavonski Brod pa, gledajući Ibru, dobro naučio njegove male trikove, kako veslati a da se ne umoriš, kako i kojim putem najlakše preveslati Savu... Čamac je Ibro htio prepustiti samo onome u koga je imao jako veliko povjerenje. Čuva Hado i novinski članak iz „Brodskog lista“ iz 1968. godine, napisan povodom 40 godina Ibrinog čamdžijskog staža. Nitko se toga tada nije sjetio niti u bosanskobrodskoj, niti u slavonskobrodskoj općini. Malo je to Ibru i ražalostilo, nije očekivao darove, ali koju toplu riječ mogao je netko izreći.

Ibrahim Lisak - Ibro rođen je 1895. godine. U školu nije išao. Još kao dečkić radio je šest godina u rudniku Breza, pa krenuo u svijet, kako kaže. U Brod je došao 1920. s namjerom da se zaposli u rudniku ugljena u Brodskom Stupniku, ali taj rudnik je zatvoren, pa se zapošljava u brodskoj drvnoj industriji, gdje je radio sve do 1951. godine, kada je penzioniran. Čamdžija je postao još 1928. Riječna kapetanija u Brodu vršila je licitaciju prijevoza i do tada ponuđač od 1200 dinara dobivao je prijevoz (znači i prije Ibre bilo je „Ibre“). Ibro je ponudio više, nadmetao se do 6005 dinara i dozvola je bila njegova. Licitacija je bila svake godine, Ibro je uvijek davao najviše i godinama ostajao savski čamdžija – skelar, te postao pravi zaštitni znak Save i oba Broda.

„Linija“ je bila od glavnog gradskog trga u ravnom pravcu do suprotne bosanske obale. Dnevno je i po pedeset puta preveslavao Savu i nije mu bilo teško. I po nesnosnoj vrućini i po cičoj zimi, puhalo–padalo, bio je na usluzi putnicima. Nije prevozio jedino kad bi se Sava zaledila. Nikada nikoga nije ostavio. Prevozio je i samo jednog putnika, a osam, deset, a i po dvadeset ukrcao ako je navala bila, pa je čamac onda samo dlan virio iz vode. Naplaćivao je tek dinar po putniku. Ako ga nije bilo na vidiku, dovoljno je bilo da putnici sa slavonske strane poviču: - Hej, Ibro! Ibro-o-o-o! On bi ih čuo, jer kuća mu je bila blizu obale i već bi se stvorio, uskakao u čamac, pa hitao preko rijeke da ih preveze, jer putnik mu je bio zakon, kako se kaže. Za niskog vodostaja, pravio je skoro do pol' Save skele od fosni da se putnici ne smoče, jer preopterećeni čamac nije mogao do same obale doploviti, niti je on u plićaku mogao veslati.

Kako je uspijevao raditi u industriji i prevoziti? Dok je bio na radnom mjestu, u prijevozu preko Save zamjenjivala ga je supruga. A, i posao u DIP-u bio je sezonski, pa se par mjeseci godišnje nije radilo. Samo, koja je to supruga bila koja je kao i Ibro Savom veslala, nisam saznao, jer Ibro se četiri puta ženio. Žene su bile mlađe od njega, četvrta žena Arabija bila je čak 29 godina mlađa. Djece nije imao.

Na pitanje zašto se tri puta od žena razvodio, znao je jednostavno reći: - Naravi nam se nisu slagale!

Prevozeći putnike preko Save, doživio je ponekad i uzbudljivih trenutaka, čak su skelar Ibro i putnici bili u životnoj opasnosti. Gospođa Palmira Golob upamtila je očevu priču. Anto Čubak iz Bosanskog Broda ukrcao se u Ibrin čamac. Sava je bila velika, a čamac preopterećen, uz to zahvatila ih je i jaka oluja, pa kad su se od straha neki putnici još i uskomešali, čamac se učas prevrnuo te su se našli u Savi. Srećom, svi su isplivali i spašeni, samo su dva bicikla otišla na dno rijeke.

Godine 1957. Ibro je iz Save spasio tri djevojke koje su se iskakanjem iz čamca pokušale utopiti. A, spasio je i jednu ženu koja se htjela ubiti nakon što je od liječnika čula da boluje od neizlječive bolesti. Kasnije je Ibro od njenoga muža saznao da je ozdravila i rodila dva sina.

No, Ibrin diverzantski poduhvat je prava priča. O tome piše „Brodski list“ 1953. Bilo je to posljednjeg dana pred „oslobođenje“, Nijemci i domobrani su se povlačili, minirali su čak i savske lađe. Ibro je u sporazumu s partizanima dobio „ratni zadatak“ da veliku lađu ispod granika deminira. Kad su Nijemci napustili lađu i sklonili se iza jednog bajera, a sa sobom povukli i žice vezane uz eksploziv i detonator, Ibro se neopaženo čamcem prikrao brodu pa, kako je bio vješt rudar, mine demontirao. - A Nijemci pustili struju i čekaju da brod pođe u zrak. Ali nisu dospjeli da dalje ispituju, jer su partizani naišli, a družina se dala u bijeg – ispričao je Ibro novinaru Tomi Brkljačiću. Još je Ibro u brodskoj kuhinji svoju kanticu do vrha napunio skuhanim makaronima i dobro se najeo. Spašeni brod kasnije je plovio Savom pod imenom „Srem“. Za ovaj poduhvat Ibro nije očekivao nikakvo priznanje, ali je rekao: Pa mogli su bar brodu dati ime „Ibro“, toliko sam zaslužio. Jest bolan, fakat je zaslužio.

Ipak, Ibro je bio najponosniji što je sam, bez polaska škole, naučio čitati i pisati. Redovito je čitao beogradske novine „Borbu“, pa i zanimljive knjige. On bi uvečer čitao, a Arabija pozorno slušala.

(Posavska Hrvatska, 26. listopada 2012.)